Da li je biciklizam najteži sport?

Svako ko se vozi ili se nekada vozio biciklom, zna da vožnja može biti jako teška. Ali kako se biciklizam kotira u odnosu na druge fizički zahtjevne sportove? Postoji li opravdano stanovište da se biciklisti takmiče u najtežim sportovima od svih? Dave Nash testira ovu tvrdnju. To je tema koji je uznemirila ljubitelje sporta još od vremena; kada su naši drevni preci prvi put preuzeli na sebe testiranje svojih lovačkih i borbenih vještina; koji je sport najteži?
Postoje mnogi fizički i psihički zahtjevni sportovi koji imaju opravdane razloge da zasjednu na tron: ragbi, hokej na ledu, boks i trčanje na duge staze samo su neki koji nam padaju na pamet. Može li brdski biciklizam ponuditi uvjerljiv argument da bude suparnik nabrojanim sportovima?

Ako se neki sport odredio sam svojom epskom prirodom, to je brdski biciklizam. Rutinski polaže monopol na herojsku patnju kojoj niti jedan drugi sport ne može parirati. Biciklisti znaju kako trpiti bol. Vidio sam prijatelje u biciklizmu kako izgledaju omamljeno i traumatizirano poslije vožnje u krugu od 60 kilometara. Kada bi ih vidjeli pomislili biste da su upravo završili takmičenje na velodromu Roubaix i srušili se.

Ne poričemo da su profesionalni biciklisti hrabra grupa ljudi, a ja bih išao i do toga da predložim da se neki povremeno pojave malo opušteniji u svojoj spremnosti za prolijevanje krvi – često prilično bukvalno. Neki sportovi uzimaju isključivo fizički danak, neki testiraju mentalnu snagu i mnogi ispoljavaju slabosti na oba polja, ali kako je naglasio profesor Greg Whyte, jedan od vodećih britanskih sportskih naučnika, nemoguće je kvantifikovati koji se sport čini najtežim u svojim zahtjevima prema ušesnicima.

Bivši olimpijski pentatletičar, Whyte je sada direktor u Centru za zdravlje ljudi i njihove performanse, gdje je sarađivao sa mnogim elitnim sportistima iz različitih disciplina. Također je čovjek zaslužan za pripremu komičara David Walliams i Eddie Izzard za njihove izazove izdržljivosti u ,,Comic Relief” takmičenju. ,,Učinkovitost upravlja složenom mješavinom bio-psiho-socijalnih činioca, koji se moraju složiti u savršen red kako bi stvorili vrhunskog sportistu. Svako područje, fiziološko ili psihološko, ima niz odrednica, jedinstvenih za svaku disciplinu. Na primjer, vožnja na ,,Grand Tour” zahtjeva fantastičan aerobički kapacitet – veći od mnogih drugih sportova.”

Ovo je diplomatski način na koji Whyte govori da su elitni sportisti visoko prilagođene biološke zvijeri. Neki imaju izuzetnu mišićnu snagu, zajedno s brzinom i pokretnošću, dok drugi posjeduju veliku kardiovaskularnu izdržljivost da prestignu svoje rivale. Ljudima koji pripadaju elitnom krugu sportista, pružena je genetska ruka pomoći koja im omogućava da se izdvoje na najviše nivoe u svojim sportovima.
Iako svaka od njih ima nešto drugačiju kombinaciju fizioloških svojstava, postoji jedna stvar koja razdvaja puke učesnike od onih koji se ističu sa namjerom da pobjede: mentalna snaga. U biciklizmu nema mjesta psihološkoj krhkosti.

Što ,,Grand Tour” čini tako teškim?
– Temperaturni raspon od -5ºC do 40ºC
– 21,4km udaljenost od najtežeg uspona ,,Tour de France”, Mont Ventoux (prosječni nagib 7,6%)
– Prosječna ukupna udaljenost 3.500km
– 6W / kg penjačke snage bilo je potrebno za uspostavljanje sa GC-om
– 2.802m najviši planinski prelaz – Col de la Bonette
– 8.000kcal energije potrebno je svaki dan
– 5.200 m najviše penjanja u jednoj fazi – etapa 11, trka ,,Vuelta a España” 2014
– 1L / hr najveća brzina gubitka tekućine tokom vožnje na planinama u toku toplih perioda

Unutrašnja borba
,,Nismo mi planina koju osvajamo, već mi sami sebe osvajamo”, izjavio je sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se popeo na Mount Everest. Te riječi se mogu poistovjetiti i sa biciklistima. Možda postoje otkrivajuća poređenja između onih koji osvajaju najviše vrhove na biciklima i onih koji to čine golim rukama. Iskoristite Tommy Caldwell i Kevin Jorgeson za primjer, koji su 2016. godine pomilovali veliko lice ,,El Capitan” u nacionalnom parku Yosemite. Njihova stalna izdržljivost, upornost i fizička patnja dok su visili 800 metara iznad zemlje, 19 dana; bili su zapanjujući.
Ali šta bi bilo da se suparnički tim pojavio ispod njih i vrremenski uslovi se pogoršali? Da li bi to uzelo danak njihovom timskom radu, odlučivanju i otpornosti? Možda bi se trebao dogoditi takav slučaj; ali od svih snažnijih sportova, biciklizam zahtijeva najdinamičniju prilagodljivost iz trenutka u trenutak.

,,Ono što biciklizam otežava na jedinstven način na psihološkom nivou su nekontrolisani uslovi koje većina drugih sportova nema”, kaže sportski psiholog, dr. Josephine Perry. ,,Većina sportova odigrava se u kontrolisanijim i rutinskim okruženjima, ali biciklisti se moraju boriti sa vremenskim (ne)prilikama, gledaocima, padovima, mehanikom i stalnom prijetnjom napada i potencijalnim nedostatcima prilikom ,,pobjedničkog” potezu drugog tima ili bicikliste.”

Teren može biti jednako neumoljiv, bilo da su ledeni planinski putevi ili kaldrma koja vas može lako izdati. Drumski biciklisti koji se takmiče na najvišem nivou, nastavlja Perry, moraju biti nevjerovatno otporni – i to ne samo kada se takmiče: „Ako budite mentalno oprezni tokom trajanja trke ili etape, ogroman je zahtjev za psihološkom odlučnošću biciklista. Zatim dodaje da se dodatni pritisak stvara nad biciklistima da budu članovi tima zajedno sa svojim ličnim težnjama – osiguravajući da obnove ugovore, to može da bude samo jedan od pritisaka.”

Što je sa veslanjem – da li je to najbliži suparnik biciklizmu za titulu ,,najtežeg” sporta? Postoje mnoge fiziološke sličnosti između veslača i drumskih biciklista, što objašnjava zašto su i Rebecca Romario i paraolimpijac David Smith uspješno prešli sa vesla na točkove.

To nije uvijek tako lak proces tranzicije. Australijanac Cameron Wurf učestvovao je pod zastavom svoje zemlje na Olimpijskim igrama u Pekingu u veslanju, a zatim se prebacio na brdski biciklizam. Teško se prilagodio zahtjevnoj prirodi drumskog biciklizma. U njemu, za razliku od veslanja, postoje određene vanjske smetanje; biciklista se ne može samo koncentrisati na tehniku i disanje. Wurf se sada takmiči u ,,Ironman” disciplini za koju smatra da ima više zajedničkog sa veslanjem.

Uprkos tome što je talentovan mlad sportista, Wurf je otkrio da mu nedostaje potrebno iskustvo da se neometano prebaci u biciklizam: „Kako nisam odrastao uz brdske vožnje, propustio sam mnogo stvari i činio greške. A greške sam činio protiv momaka koji će vas stvarno natjerati da platite za te greške. Kad se trkate sa rivalima poput Chris Froome, Alejandro Valverde, Cadel Evans i Richie Porte a ne znate šta radite, oni će vam to sigurno pokazati.”

Iskustvo i zrelost imaju veliku težinu u brdskom biciklizmu. Rijetko se koji biciklista na glavnoj sceni pojavi u mlađim godinama; ima svega nekoliko izuzetaka, poput Eddy Merckx i Fausto Coppi, koji su eksplodirali na glavnoj pozornici. U poslednje vrijeme, Marianne Vos i Peter Sagan, koji su bili bliže kraju svojih karijera nego napretku, kada su se pojavili na sceni.

Zrelost i iskusne godine
U mnogim sportovima, tinejdžeri u ranim godinama mogu uspjeti na najvišem nivou, ali moraju proći godine da brdski biciklista zaista ovlada svojim zanatom. Uzmimo za primjer Geraint Thomas: iako se tek od nedavno pojavio kao potencijalni kandidat za ,,Grand Tour”, njegov debi na ,,Tour de France” datira još sada već davne 2007. godine.
Sir Bradley Wiggins osvojio je ,,Tour de France” u zrelom dobu sa svoje 32 godine, a što je s Mathew Hayman, u Parizu-Roubaixu 2016. godine? Pobjedio je nešto malo prije svog 38. rođendana? Mentalna otpornost i taktička oštrina dvije su ključne komponente brdskog biciklizma, ali šta onda sa čistom fiziologijom?

Mikey Mottram još je jedan veslač koji je napravio prelaz na brdski biciklizam. Ako su nam njegova iskustva polazna stanica, onda se može reći da postoje i druge inherentne razlike između ova dva sporta. Mottram, 25 godina., veslao je za HR Owen Maserati RT tim (u državnim B trkama), a ranije je bio član Britanske veslačke ekipe. Tamo mu je malo nedostajalo za medalju na Olimpijskim igrama u Londonu, 2012. godine.

Višestranost
,,U biciklizmu postoji mnogo veći potencijali u talentu, jednostavno zato što ima više elitnih biciklista nego veslača a svi imamo sličnu fiziologiju”, kaže Mottram. To našu težnju za uspjehom čini još težom, ali za Mottram je to podsticaj da trenira i priprema se sa većim intenzitetom i žarom. Uprkos tome, pobjeda u biciklizmu se ne određuje isključivo našom kondicijom, on ističe: ,,U veslanju će pobijediti najbolji veslač na toj trci. U biciklizmu se može desiti da biciklista koji je dostigao vrhunsku formu za određenu trku, dođe na cilj poslednji.”

Sličan je stav dao Michael Woods, elitni biciklista. U jednom svom intervjuu za Biciklistički glasnik, u kojem je opisao kako je zaslužio duboko poštovanje višestruke, multikvalifikovane prirode biciklizma; to je, uporedio sa trčanjem na daljinu; u čemu, osim kondicije i odlučnosti, nije bitno puno drugih faktora. U biciklizmu učestvuju mnogi faktori koje nemaju nikakve veze sa ostalim sportovima: klima, teren i naravno, stalno prisutna prijetnja od nekog vida nesreće.


Izvor: Cycling Weekly
Foto: Banja Luka travel