Ako žene vide druge žene kao vođe, vjerovaće da je to moguće

Jenny Meadows, koji sada ima 39 godina, povukla se iz takmičarske atletike krajem 2017. nakon međunarodne karijere koja je trajala gotovo dvije decenije. Bila je evropska prvakinja u disciplini 800 metara u dvoranskom trčanju 2011. godine, a takođe je osvajala medalje na Evropskom atletskom prvenstvu, Svjetskom prvenstvu u atletici i Svjetskom dvoranskom atletskom prvenstvu.

Kada je bio vaš prvi dodir sa atletikom?

– Atletikom sam se počela baviti kad sam imala sedam godina. U moju školu je došao trener koji je djeci rekao o lokalnom atletskom klubu i pitao da li bi neko htio doći na trening. Bila sam brza trkačica pa sam bila jako raspoložena i moja je mama bila klupski sportista. Otišla sam tu sedmicu i moje atletsko putovanje je započelo. Bila sam totalno navučena na trčanje i voljela sam sve oko toga: upoznati nove ljude, izazivati sebe i pokušavati poboljšati svoje nastupe. I dalje sam član istog atletskog kluba, Wigan & District Harriers, otprilike sada već 31 godinu.

Koja je vaša trenutna uloga?

– Sada radim na programu za razvoj talenata, usmjeren prema U23 sportistima. Takođe održavam radionice i kurseve za sportiste, roditelje i trenere iz raznih sportova. Pored toga, imam magistarski iz sportskog marketinga i upravljanja poslovanjem, a takođe sam direktor kompanije koja se zove Totally Runable, koja pomaže u prepoznavanju imaju li škole „rodni jaz u sportu“, a zatim radim sa učiteljima u tome, da bi škola to ispravila.

Dopustite mi da vam dam primjer onoga šta radimo. Kompanija ide u škole i radi radionice sa djevojkama, o sportu. Dodatna je radionica kada djevojke izlaze iz svog uobičajenog razreda – tokom redovnog školovanja i dobiju priliku da među sobom razgovaraju o sportu.

Neke se djevojke plaše trčanja pred dječacima zbog problema sa tijelom. Unutar radionice se malo bave sportom i onda ih molimo da ocijene samopouzdanje. Sa djevojčicama imamo radionice na kojima se govori o samopouzdanju i uspostavljanju „načina razmišljanja o razvijanju“.

Jedan od rezultata ovih radionica je obično da se djevojke počnu podržavati međusobno. Srećom, mnoge su škole uvidjele ovaj problem i od nas se traži da radimo više i češće te radionice.

Pa kako je sedmogodišnja djevojčica iz Wigana stigla tamo gdje ste danas?

– Imam međunarodnu karijeru koja se proteže do takmičenja na Evropskom atletskom prvenstvu U20 iz 1999. godine u Velikoj Britaniji, u kategoriji 4×400 metara. Tada smo propustili uzeti medalju, zauzeli smo četvrto mjesto, ali kasnije sam uzela medalju na 800 metara, u dvoranskom takmičenju i na otvorenom, na kontinentalnim i globalnim prvenstvima, i predstavljala sam Evropu na IAAF kontinentalnom kupu 2010. godine.

Jako sam ponosna što sam predstavljala moj kontinent i slučajno, upoznala sam Sveina Arnea Hansena na tom takmičenju i stvarno sam cijenila što se on predstavio meni, bio je vrlo obrazovan, razumljiv i imao je lični dodir, koji mnogi drugi na rukovodećim pozicijama nemaju.

Odmah je stekao moje poštovanje. Godinu dana kasnije, nakon ruskog skandala sa dopingom 2015. godine, bližila sam se penziji i željela sam učiniti nešto proaktivno kako bih pomogla promiciju atletike u pozitivnijem svijetlu od načina na koji se to obično prikazuje u medijima; a takođe sam zabrinut zbog uticaja koji mogu imati na djecu koja se žele baviti sportom. Posegnula sam za Sveinom Arneom, koji je do tada bio izabran za predsjednika Evropske atletske federacije, da pitam da li je Evropska atletika namjeravala učiniti nešto na ovom području. Sastao se sa mnom i uključio me u “I Run I Clean” program.

Poslije mog odlaska u penziju, uzela sam šest sedmica i potpuno se isključila iz sporta, ali nakon toga nisam mogla odoljeti i opet sam se počela baviti atletikom. Provedem bar neki dio svakog dana u poslu oko atletike, bilo profesionalno ili na dobrovoljnoj bazi. 2019. godine Svein Arne tražio je da postanem dio Evropske komisije za razvoj atletike što sam sa oduševljenjem prihvatila.

Bili ste na seminaru “Moderatori ženskog vodstva” u Beogradu prošlog decembra. Kakve ste utiske i rezultate dobili od svojih šest dana tamo?

– Taj seminar je bio tema razgovora na sastanku Komisije za razvoj nekoliko mjeseci ranije, pa sam željela prisustvovati. Moji ciljevi su bili upoznati nove ljude iz drugih država i dijeliti primjere trenutne prakse kako bismo mogli učiti jedni od drugih. Takođe sam htjela razviti svoje vlastito razumijevanje prema problemima sa kojima se druge nacije suočavaju u odnosu na žensko vodstvo i razgovarati o rješenjima i prijedlozima kako možemo zajednički raditi na ispravljanju i poboljšavanju toga, kao i razvoju resursa za rad na tim pitanjima u Velikoj Britaniji.

Upoznala sam divne, marljive, iskrene, otvorene, strastvene i nadahnjujuće žene. Ostali smo u kontaktu putem WhatsApp grupe i bili smo dobar izvor ohrabrenja jedne drugima. Neki primjeri toga uključuju slavljenje promocija, slanje saučešća  za vrijeme gubitaka i međusobno podržavanje za vrijeme pandemije korona virusa. Imala sam koristi od dvojice izvrsnih učitelja u Beogradu. Podstakeli su nas sve na različite zadatke i projekte, a bili su totalno neosuđujući u svom pristupu.

Koji su vam trenutni ciljevi i nade?

– Imamo nevjerovatne žene u raznim ulogama u atletici i mislim da bismo trebali voditi kampanju da to istaknemo jer te žene često ne traže nikakvo priznanje ili ne vjeruju da postoje mogućnosti da napreduju i budu vođe unutar svog područja ekspertize. Takođe vjerujem da ako žene mogu druge žene vidjeti kao vođe, onda će i one vjerovati da je to moguće.

Vodim kampanju za djevojčice u britanskim školama pod nazivom #SeeSportyBeSporty što znači da ako djevojke ne vide da su druge djevojke sportistkinje, neće misliti da je to za djevojke. Cijenim stanište koje je Evropska atletika zauzela u promociji ženskog liderstva i ravnopravnosti polova u svojim komisijama, ali nadam se da će to prihvatiti više nacionalnih saveza.


Izvor: European-athletics
Foto: ITV Hub