Matt Marenic – Po kojem principu biram utrke na kojima sudjelujem?

Nedavno mi je postavljeno pitanje po kojem principu biram utrke na koje idem? Na trenutak sam se malo zamislio što da odgovorim, a onda je slijedio odgovor sličan ovome koji se nalazi u nastavku ovoga teksta.

Da bi zapravo mogao točno odgovoriti na pitanje, moram se prvo malo vratiti na početak kada sam tek počeo s trčanje. Ima tome sada jedno 7–8 godina. Tada nije bilo blogova i web stranica koje su bile posvećene trčanju te na kojima si mogao pročitati dojmove “običnih ljudi” o utrkama na kojima su sudjelovati.

Stoga je odlazak na utrke zapravo bio više-manje sveden na to da idem na sve utrke za koje sam si mogu priuštiti startninu i koje se nalaze blizu grada gdje živim. Da su udaljene do maksimalno tri sata vožnje autom. Tako da u istom danu mogu otići na utrku i vratiti se kući. Srećom da sam od Zagreba udaljen samo 50 kilometara, tako da nije bio problem otići na utrke koje su organizirane u Zagrebu i okolici.

Većina utrka na kojima sam sudjelovao u Zagrebu su uvijek bile korektno organizirane. Na nekima sam sudjelovao i po više puta, a glavni razlog toga je dobra priča. Na početku mi je bilo bitno da utrka na koju idem ima dobar i bogat start paket, da se u njemu nalazi majica za trčanje i da se na kraju dobije neku super medalju. No kada skužiš da skoro svaka utrka nudi to, moraš onda naći nešto više. To nešto više je priča i sama atmosfera na utrci.

Atmosfera se naravno ne može umjetno napraviti nego upravo kroz dobru priču moraš je ponuditi sudionicima. Bio sam i na utrkama gdje se misli da je priča dobra, ali problem je što priča ne može biti korporativno napravljena te što na kraju utrke ostaneš nekako prazan. Otrčiš utrku i to je to. Nemaš želje da ostaneš, vidiš što još ima, koga ćeš sresti… Zapravo teško mi je to i objasniti, ali ako osjetim da je tako bilo na utrci — u pravilu više ne idem na nju te rado izbjegnem i druge utrke koje su organizirane od strane istog organizatora. Ništa, osobno, ali ako nema kemije, nema razloga da dođem.

Naravno da mogu ja sada pričati ovo ili ono, ali tek s vremenom to skužiš te kada imaš iza sebe poveći broj utrka na kojima si sudjelovao. Sreća je naravno što danas možeš lako pronaći dojmove s utrka pa se malo lakše odlučiti za odlazak na neku utrku ako ti je prva.

Mjesto održavanja utrke je također bitno. Ne mjesto kao grad, nego ruta kojom se trči. To je isto nešto što naučiš na “teži način”. Bitno je kako ide ruta, pogotovo ako trčiš dužine. Tko bi htio trčati recimo polumaraton na Jarunu? Iako se svake godine održava Starek na Jarunu, to je jedna od lokacija na kojoj jednostavno ne želim trčati 20 km. Stalno ideš u krug, kao hrčak na kotaču. O ovome “problemu” nisam razmišljao sve dok u nogama nisam imao više polumaratona. Trčanje po cijelom gradu naspram trčanja u krug? Ima li uopće dvojbe oko toga?

Prošle godine sam po prvi puta sudjelovao i na utrci van granica Hrvatske. I mogu reći da sam to trebao napraviti puno prije. Ne mogu reći koji je razlog zašto sam sudjelovao samo na utrkama u Hrvatskoj, a ne i izvan nje? Ovo iskustvo mi je donijelo puno toga pozitivnog, a ponajprije ljude s kojima sam se povezao i koje sada jedva čekam da vidim na nekoj utrci. Ako želite proširiti svoje vidike, onda svakako sudjelujte na utrci koje se nalaze van vaše matične države.

Čini mi se da sam na kraju početno pitanje zakomplicirao i izveo neku filozofiju, ali summa summarum bi bio:

1. Dobro se informirajte o željenoj utrci.
2. Ako je moguće pročitajte dojmove o prijašnjim utrkama.
3. Proučite rutu po kojoj čete trčati.
4. Nemojte ići sami na utrke.

Broj četiri sam ostavio za sam kraj. Nekada nije lako naći nekoga s kime čete ići na utrku, ali znajte da je puno lakše kada imate još nekoga s kime možete podijeliti sreću ili nesreću. U dvoje (ili više) je ipak lakše.